Zašto se bavimo ovom temom? Postoji veliko interesovanje za obukama na temu inkluzivnog obrazovanja među našim članovima, pratiocima i praktičarima u obrazovnom sistemu. Inkluzivno obrazovanje je već 15 godina prisutno u našoj obrazovnoj praksi, s obzirom da je 2009. godine zakonom definisan u “krovnom” dokumentu Republike Srbije. Isto tako, inkluzivna praksa je puna izazova. Praktičarima je potrebna podrška i osnaživanje na ovom polju rada. U međuvremenu desile su se velike promene, došlo je da nacionalne reforme predškolstva, implemetirana je nova koncepcija, poznata pod simboličnim imenom Godine uzleta, a promene su nastale i u oblasti inkluzivnog obrazovanja.
Značajno je da svi pedagozi u najširem smislu reči, neguju sliku o detetu koja je data u osnovama programa Godine uzleta. I da veruju u sliku deteta kome je potrebna dodatna podrška da je i ono: jedinstveno, celovito, kreativno, biće igre, usmeren na odnose, društveno biće, sposobno da uči, bogat potencijalima i kompetentno.
Participativna pedagogija i refleksivna pedagogija “idu ruku pod ruku“, odnosno ove pedagoške koncepcije se dopunjuju.
Učešće dece u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom procesu znači preuzimanje uloge u aktivnostima, da je njihova (tj. detetova) aktivnost prepoznata i cenjena. To znači omogućiti svoj deci da učestvuju u donošenju odluka koje se njih tiču.
Istovremeno je važno da prepoznaju i podrže njihova mišljenja i ideje i da se podstiču novi misaoni procesi. Participatorna pedagogija znači davanje mogućnosti za slobodno izražavanje, pravo na slobodno mišljenje, pravo na blagovremeno informisanje u vezi sa procesom učenja i sticanje novih znanja, veština i sposobnosti svakom detetu. Učešće znači mogućnost da se utiče na sebe, na sopstveni razvoj.
- Refleksivna pedagogija promoviše pedagoški koncept konstantnog preispitivanja sopstvenog pedagoškog delovanja u vaspitno-obrazovnom procesu sa decom. To podrazumeva stalno „kruženje nazad“. Refleksivna pedagogija doprinosi ka promišljanju sopstvene uloge i načinu na koje deca usvajaju sva nova iskustva koja su značajna za njihov razvoj i učenje. Refleksivna pedagogija se fokusira na ključna pitanja: Šta? Ko? Kako? gde? I zašto? u kreiranju procesa učenja i podučavanja.
Inkluzivna pedagogija kroz vreme se menjala. Možemo govoriti o inkluzivnoj pedagogiji, juče – kakva je bila, danas – kakvo je aktuelno stanje, i sutra – kakva treba da bude. Došlo je do promene u koncepciji inkluzivnog obrazovanja.
U prošlom veku, bio je zastupljen medicinski model shvatanja obrazovanja dece kojima je potrebna dodatna podrška. Ovaj model shvatanja, smetnju ili invaliditet doživljava kao apsolutnu tragediju, koja osobu i njenu porodicu ograničava u društvenom životu. Kod tog modela dijagnoza je ta od koje se polazi.
Početkom 21. veka, došlo do promene paradigme, pojavio se socijalni model. Holistički pristup u obrazovanju gde je razvoj obrazovanja usmeren na otklanjanje ili smanjivanje prepreka u procesu učenja. Pristup u radu sa decom je individualizacija, ne individualno. Ne jednako već pravično!
Inkluzivno obrazovanje u praksi je pokazalo da se pojavio problem! Uočeno je da su deca u okviru inkluzije često samo prisutna, ali je upitno njihovo učešće u organizovanom procesu učenja koje se dešava u vaspitnoj grupi ili odeljenju.
U kontekstu inkluzije danas je tendencija ka modelu afirmacije, gde se naglašava da su osobe sa invaliditetom validne individue. Najnoviji pristup se zalaže za povećanje samopoštovanja i poboljšanje strukture i kvaliteta života osoba sa invaliditetom i naglašava njihovu kontinuiranu participaciju u društvu.
U budućnosti stremimo ka diferencijaciji. U obrazovnoj politici pravac razvoja je usmeren ka diferencijaciji procesa učenja, kako bismo postigli kvalitetno obrazovanje za sve, radi omogućavanja obrazovanja na pristupačan i prihvatljiv način koji se može prilagoditi svakom detetu. Zato je fleksibilnost osnovni princip ovog pristupa, kao i načela univerzalnog dizajna za učenje, različitost predstavljanja, prilagođavanja sadržaja i osmišljavanja više načina angažovanja deteta u procesu učenja.
Govorimo o različitim vrstama diferencijacije:
sadržaja, procesa, produkata i okruženja za učenje i razvoj. Poštujući principe diferencijacije relevantnosti, fleksibilnosti i kontinuiranosti.
Kompatibile su koncepcije Godine uzleta i inkluzivnog obrazovanja. Što se može prepoznati i u ciljevima koncepcija. Dimenzije dobrobiti, kao što je personalan dimenzija dobrobiti, koja je povezana sa autonomijom, socijalna dimenzija dobrobiti je povezana sa pripadanjem, a delatna dimenzija dobrobiti sa kompetentnošću.
Kada se pitamo Na koji način uče deca? i Kada se dešava učenje i razvoj? Odgovor je – kroz delanje i kroz odnose, jer to su pokretači učenja i razvoja. A kada se pitamo Kako uči drugačije dete? Odgovor je – Isto! Kroz odnose i delanje. A na pitanje Kada uči nabolje svako dete? Odgovor je – U sigurnom i podsticajnom okruženju i od onih koga vole, odnosno sa kime imaju kvalitetan odnos. Što nas ponovo vraća na odnose i delanje.
U literaturi se razlikuju sledeće vrste delanja: rutine, rituali, autentične situacije, igra i planirane situacije učenja (projektno planiranje). Životno praktične situacije su takođe situacije za učenje, postoje tehnike i vaspitno obrazovna sredstva za primenu, a tu su preporučuju i socijalne priče za usvajanje rutina i rituala.
Igra je učenje za svako dete, igra je doživljaj i ona obuhvata sve dimenzije dobrobiti (da se oseća dobro, da jeste, da može i ume). U igri dete dela i gradi odnose. Kroz igru dete otkriva, istražuje, uči i razvija se. Putem igre učimo i podučavamo decu. U inkluzivnom obrazovanju naš zadatak je da omogućimo igru svakom detetu, da kroz igru dela i da gradi odnose, da kroz igru razvija svoje potencijale. Od igre se raste!
Planirane situacije učenja se dešavaju kroz razvijanje teme projekta. U primerima dobre prakse je uočljivo okruženje koje poziva na istraživanje i otkrivanje. Bogatstvo materijala, predmeta, sredstava, konstruktura, ideja, knjiga, enciklopedije … Nude se i didaktički i igrovni materijali (koji mogu biti prirodni, drveni, papirni, metalni, plastični, tekstilni, neoblikovani, kolažni…), kao i metodička ili didaktička sredstva, od kojih možemo izdvojiti Montesori materijale. U zavisnosti od detetovih mogućnosti postoje primeri i prilagođavanja sredstava u kontekstu inkluzivnog vaspitanja i obrazovanja (primeri na igralištima), ali preporučuje se omogućavanje univerzalnog dizajna, odnosno otklanjanje barijera i obezbeđivanja dostupnosti za svako dete.
Participacija svakog deteta u projektnom učenju podrazumeva dobro poznavanje i razumevanje deteta, što obuhvata identifikovanje detetovih jakih strana, kao i poteškoće koje ima i potrebe za podrškom. Mere individualizacije se mogu ostvariti kroz diferencijaciju procesa učenja i podučavanja. Participaciju obezbeđujemo različitim vrstama diferencijacije i ponudom podsticajnih, raznovrsnih igrovnih i didaktičkih materijala, sredstava, predmeta vezanih za temu projekta, koje podstiču produbljeno proučavanje teme i približavanje teme projektu, kao i prilagođavanje metoda i materijala uvažavajući mogućnosti deteta. Praktičari prilikom planiranja i kreiranja procesa učenja i razvijanja teme projekta radi omogućavanja da i dete sa potrebom za dodatnom podrškom participira u projektnom učenju potrebno je da tragaju za odgovorima: Šta? (šta se uči i proučava) Ko? (razumevanje deteta i dece u grupi) Kako? ( na koji način mu obezbeđujemo učenje i učešće) Gde? (na kom mestu u ustanovi ili van nje) i Zašto? (koja je svrha kreirane situacije učenja).
Autorka:
prof. dr Otilia Velišek-Braško, pedagog
Profesor na VŠSSOV Novi Sad
Potpredsednica Pedagoškog društva Vojvodine