O visokosenzitivnoj (veoma osetljivoj) deci još uvek se, pa čak i u profesionalnim krugovima, malo zna. Svako peto dete je rođeno sa ovom biološkom crtom, podjednako rasprostranjenom među devojčicama i dečacima. Ona se prvenstveno odnosi na osetljivost i reaktivnost nervnog sistema i predstavlja normalnu varijaciju temperament karakteristika (koja nema veze sa patologijom). Istraživanja pokazuju da na napredak visokosenzitivne dece (pogotovo onaj u oblasti socio-emocionalnog razvoja) itekako utiču porodični i vrtićki/školski sistem a da podsticajne vrtićke prakse u značajnoj meri podstiču njihovu psihološku otpornost.
Kada je reč o usvajanju praktičnih znanja i veština profesionalaca u vrtićkom/školskom kontekstu, ona bi prvenstveno trebalo da se odnose na:
- prepoznavanje veoma osetljive dece u jaslenim/vrtićkim grupama I odeljenjima.
- praćenje i podsticanje razvoja veoma osetljive dece, a posebno njegovog socio-emocionalnog aspekta
- razvoj procesa socijalizacije veoma osetljive dece u vršnjačkim grupama.
- podsticanje razvijanja komunikacijskih veština veoma osetljive dece.
- uspostavljanju kvalitetnije saradnja sa roditeljima veoma osetljive dece.
Visoka senzitivnost kod dece može se ispoljiti na različite načine, u zavisnosti od faktora stedine i temperament karakteristika. Razumevanjem osnovnih DOES karakteristika omogućava nam da razumemo potencijale ove biološke crte umesto što se fokusiramo na njene nedostatke. Na taj način otvara se put boljem razumevanju i adekvatnijem načinu osnaživanja visokosenzitivne dece od strane roditelja, vaspitača/učitelja.
Visoka senzitivnost dece često se doživljava kao nedostatak ili disfunkcija. Dete čije se rekcije ponekad u velikoj meri razlikuju od reakcija njegovih vršnjaka, moglo bi izazvati zabrinutost od strane roditelja, vaspitača/učitelja, koji bi mogli početi da se brinu zbog doživljaja nedostatka sposobnosti nošenja sa realnošću i izazovima predškolskog ili školskog perioda. Sa druge strane, ista ta visoka senzitivnost mogla bi biti doživljena kao detetov lični resurs, njegov potencijal, pa čak i prednost, kako je doživljavaju neki autori (Pluz i Belski, 2009.)
Visoka senzitivnost, koju u naučnim krugovima nazivaju i osetljivošću senzornog procesuiranja, zapravo je po dr Ilejn Eron, trenutno vodećim stručnjakom u ovoj oblasti, odlika temperamenta, a decu koja je poseduju izraženu u većoj meri ona naziva visokosenzitivnom .
Da bi se dete smatralo visokosenzitivnim, potrebno je da ispunjava sva 4 navedena kriterijuma, predstavljena akronomom DOES:
- 1) dubina obrade informacija
- 2) lako upadanje u stanje prekomerne stimulacije/preplavljenosti
- 3) emocionalna reaktivnost povezana sa empatijom
- 4) svesnost suptilnih stimulusa
Prema dr Ilejn Eron ukoliko dete ne poseduje sve navedene karakteristike, po svoj prilici, ne možemo govoriti o visokoj senzitivnosti.
Okruženje u kom se visokosenzitivno dete razvija i raste je posebno važno. Istraživanje Pluza i Belskog (Pluess, M.; Belsky, J. (2009). „Differential Susceptibility to Rearing Experience: The Case of Childcare“. Journal of Child Psychology and Psychiatry and Allied Disciplines 50(4): 396–404.) pokazalo je da su deca sa izazovnim temperamentom u većoj meri podložna kako pozitivnim, tako i negativnim efektima roditeljstva i kvaliteta brige tokom prvih 5 godina života. Veoma osetljiva deca jesu deca izazovnog temperamenta. Ona ne samo da imaju više problema u ponašanju kao odgovor na nizak kvalitet brige, nego i tendenciju da u manjem stepenu napreduju, a da, sa druge strane, probleme ispoljavaju u najnižem stepenu kada je kvalitet brige visok, u poređanju sa decom neizazovnih temperament osobina. Ovu pojavu navedeni autori nazivaju “diferencijalnom osetljivošću“ a drugoopisanu – “prednošću osetljivosti“. Dva najznačajnija sistema prepoznavanja i prilagođavanja veoma osetljivoj deci jesu porodica i vrtić/škola (Elaine Aron, 2002: The Highly Sensitive Child: Helping Our Children Thrive When the World Overwhelms Them).
Istraživanja upućuju na to da bi kvalitet okruženja u kom visokosenzitivno dete boravi, raste i uči mogao da utiče na učestalost njegovih interakcija sa okruženjem.
Kada je vrtićki I školski kontekst u pitanju, moramo imati na umu to da:
- veliki broj vs dece ima izraženu crtu perfekcionizma, i očekuje mnogo od sebe i od drugih
- većina preferira okruženje i atmosferu koja je tiha, jer im to omogućava fokus i usmerenost na aktivnost (ovo bi, ujedno mogla biti i osnovna poteškoća kada je vrtić u pitanju)
- preferiraju učenje kroz direktnu komunikaciju, lične smernice, ne vole izglaganja/istupanja pred grupom
- fizičko okruženje i njegove karakteristike, poput zida ispunjenog šarenim crtežima, posterima, puno veštačkog jakog svetla itd. najčešće utiču na visokosenzitivno dete u većoj meri nego na njegove vršnjake
- ponašanje deteta koje je posledica preplavljenosti, moglo bi od strane vaspitača/učitelja biti doživljeno kao nizak stepen motivacije ili nedostatak pažnje
- nove i nepoznate situacije stvaraju nelagodu kod visoksoenzitivnog deteta
- im više prijaju repetitivne aktivnosti, jasna struktura, pravila i rituali; u situacijama koje su spontane, bez strukture visokosenzitivna deca mogla bi postati uznemirena, anksiozna i moglo bi im biti teško da povrate neophodan balans
- veoma često jesu umorna (ili se ponašaju čudno i neprimereno) nakon povratka iz vrtića/škole
- odnosi sa drugom decom iz grupe/razreda su im važni, međutim preferiraju malu grupu dece, neretko se vežu intenzivno za jedno dete (kome bi, u isto vreme, taj odnos mogao biti opterećenje) – veće grupe i velike prostore (poput sale za fizičko ili dvorišta) doživljavaju negativno
- konflikti ih duboko pogađaju, te bi mogli uticati na nedostatak fokusa tokom boravka u grupi/razredu, ali i po povratku kući
Visoka senzitivnost nosi sa sobom značajan potencijal i pod adekvatnim uslovima i u podržavajućem okruženju donosi brojne dobiti, međutim, ukoliko su uticaji štetni mogla bi se negativno odražavati na ponašanje i funkcionisanje deteta.
Stvaranje optimalnih uslova za razvoj visokosenzitivnog deteta podrazumeva razumevanje dečjih potreba od strane roditelja i vaspitača/učitelja, kao i njihovu pomoć posebno u razvoju sledeće 4, po mišljenju dr Ilejn Eron, najvažnije oblasti : razvoj samopoštovanja, smanjivanje osećanja stida i srama – ublažavanje stidljivosti, mudra disciplina i umeće razgovaranja o visokoj senzitivnosti. Drugi ugao iz kog možemo posmatrati navedene oblasti jestu zapravo zdrave granice, kako odrasle osobe u odnosu na visokosenzitivno dete, tako i njegove u odnosu na sredinu (učenje da prihvata ono što je dobro za njega i ne prihata ono što je loše).
Da zaključimo, planiranje podrške za visokosenzitivno dete ne odnosi se na modifikaciju/izmenu njegove biološke crte i tendencija.
Prava podrška u okviru vrtićkog I školskof konteksta zapravo dolazi od stvaranja uslova u kojima će visokosenzitivno dete imati podjednake šanse za razvoj svojih potencijala, baš kao i njegovi vršnjaci koji nisu visokosenzitivni.
autorka teksta: Žana Erdeljan, dipl.psiholog
Centar za edukaciju KORACI, Novi Sad